Zgodne, poučne i zanimljive pričice o našim čupavcima

Pa evo ja sam našla samo ovo, a nadam se da će biti još jer obožavam ovakve priče...

Vlasnik prodavaonice pričvršćivao je iznad vrata natpis: „Prodaju se psići“. Kako takve obavijesti privlače djecu, pred vratima je, dakako, odmah iskrsnuo malen dječak.
– Po koliko ćete prodavati psiće? - upitao je.
Vlasnik prodavaonice je odgovorio:
- Po trideset do četrdeset dolara.
Maleni je dječak posegnuo u džep i izvukao nešto sitniša.
– Ja imam 2,37 dolara, rekao je. – Mogu li ih, molim vas pogledati?
Vlasnik se nasmiješio, zazviždao, i iz štenare je kroz prodavaonicu dojurila Lady u pratnji petoro malih, sićušnih krznenih loptica. Jedan je psić znatno zaostajao. Dječak je odmah zapazio šepava psića i upitao:
- Što je ovom psiću?
Vlasnik prodavaonice objasnio mu je kako je veterinar pregledao psića i otkrio da ima nerazvijenu bedrenu kost. Uvijek će biti sakat.
Mali se dječak uzbudio.
– Upravo tog psića ja želim kupiti.
Vlasnik prodavaonice je rekao:
- Ne, nije ti pametno kupiti tog psića. Ako ga uistinu želiš, ja ću ti ga dati.
Dječak se poprilično uznemirio. Gledao je ravno u oči vlasnika prodavaonice, gladio se po prstu, i rekao:
- Ne želim da mi ga date. Taj mali pas vrijedi kao i svi drugi psi i ja ću ga platiti po punoj cijeni. Zapravo ću vam dati 2,37 dolara sada i po pedeset centi svaki mjesec, sve dok ga ne otplatim.
Vlasnik prodavaonice je odvratio:
- Zbilja ti nije pametno da kupuješ tog psića. On nikada neće moći trčati i skakati i igrati se s tobom kao drugi psi.
Na to se maleni dječak sagnuo i povukao nogavicu svojih hlača pokazujući teško iskrivljenu, obogaljenu lijevu nogu, poduprtu velikom metalnom protezom. Pogledao je gore, u vlasnika prodavaonice i rekao:
- Pa, ni ja sam ne trčim baš najbolje, a psiću će trebati netko tko ga razumije!


Don Clarc
Weathering The Storm

Preuzeto s http://zlatnaluna.blog.hr/2007/10/1623497302/prodaju-se.html

Evo sad sam našla još...
Kako si mogao?
Ako imate psa - pročitajte ovu priču…
Ako ste imali psa - pročitajte ovu priču…
Ako želite imati psa - pročitajte ovu priču…




Napisao Jim Willis, 2001.

Kad sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavale te. Nazivao si me svojim djetetom i unatoč beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekoliko uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj. Kad god sam bila “zločesta”, prijetio si mi prstom i pitao si me “Kako si mogla?” - ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na leđa te češkao moj trbuh. Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže nego što se očekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali na tome smo radili skupa. Sjećam se noći kad smo se mazili u krevetu kad sam slušao sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego što jest. Išli smo u dugačke šetnje i trčali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobivala samo kornet jer je “sladoled štetan za pse”, kako si ti to rekao), lješkarila beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kad ćeš doći kući.
Polako, počeo si sve više vremena posvećivati svome poslu i karijeri, a više vremena si provodio tražeći svog ljudskog partnera. Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razočarao, nikada nisam prigovarala tvojim lošim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kući ili kada si se zaljubio. Ona, sada tvoja žena, nije bila “ljubitelj pasa” - ipak sam je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala sam je. Bila sam sretna jer si i ti bio sretan. Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje. Bila sam očarana njihovom roza bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se ti i ona bojali da ću ih povrijediti, tako da sam većinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili u kućici za pse. Oh, kako sam ih željela voljeti, postala sam “zatočenik ljubavi”.
Kako su odrastali, ja sam postajala njihov prijatelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir - jer je tvoj dodir postao tako rijedak - i bila bih dala svoj život da ih obranim, ako treba. Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu. Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika i pričao priče o meni.
Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijenili temu. Od “tvog psa” postala sam “samo pas”, a ti si mi zamjerao sav novac koji se trošio na mene.
Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni ćete se preseliti u stan u kojemu nije dozvoljeno držanje kućnih ljubimaca. Donio si pravu odluku za sebe i svoju “obitelj”, ali nekada sam i ja bila ta tvoja obitelj. Bila sam uzbuđena kad smo krenuli autom, ali uzbuđenje je splasnulo kad smo došli do azila za životinje. Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i beznađe. Ispunio si sve obrasce i rekao “znam da ćete joj pronaći krasan dom”. Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za sredovječnog psa, čak i onoga s papirima. Morao si otrgnuti ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo “Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu mog psa!” A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam kakvu je pouku od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što je živo. Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući mi pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao ispoštovati na poslu, a sada sam ja dobila rok. Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospođe rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi učinio ništa da mi pronađeš drugi dom. Kimale su glavom u nevjerici i pitale se “Kako je mogao?” U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam već odavno izgubila apetit. Isprva, kad god je neko prošao pored mog kaveza, ja sam potrčala naprijed, u nadi da si to ti - da si se predomislio - da je ovo sve samo ružan san… ili sam se nadala da će netko doći, netko komu je stalo, netko tko će me spasili. Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati sa živahnošću štenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukla sam se u dno kaveza i čekala. Čula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujuće tihe sobe.
Stavila me na stol, počeškala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me i osjećaj olakšanja. Zatočeniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj prirodi, više sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja. Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tješiti prije nekoliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine nježne oči i prošaptala “Kako možeš?” Možda zato što razumije moj pseći govor, rekla mi je “Oprosti”. Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće ignorirati, zlostavljati ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi - mjesto ljubavi i svjetla, toliko različito od ovog zemaljskog. I sa posljednjom snagom, pokušala sam joj objasniti da moje “Kako možeš?” nije bilo upućeno njoj. Mislila sam na tebe, svog Voljenog Gazdu. Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek. Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti.

Poruka autora:
Ukoliko je “Kako si mogao” izazvala suze u vašim očima, kao što ih je i meni izazvala dok sam je pisao, to je zbog toga jer ona sadržava priče milijuna nečijih ljubimaca koji svake godine umiru u američkim i kanadskim azilima za životinje. Slobodno proslijedite ovaj esej u nekomercijalne svrhe, pod uvjetom da je naveden autor ovog teksta sa pravima na umnožavanje.
Molim vas da tekst iskoristite u svrhu edukacije, na svojim Internet stranicama, biltenima ili na oglasnoj ploči veterinara ili azila za životinje. Recite javnosti da je usvajanje ljubimaca važna odluka i to odluka za čitav život, da životinje zaslužuju našu ljubav i brigu, da je pronalaženje drugog prikladnog doma za vašu životinju vaša odgovornost te da bilo koje društvo ili pokret za dobrobit životinja može pružiti dobar savjet i da je svaki život dragocjen. Molim vas da i vi sudjelujete u zaustavljanju ubijanja, te da podržite sve kampanje sterilizacije kako bi se spriječio nastanak neželjenih životinja.

Dragi moj!
Dok ti ovo pišem, osjećam kao da me gledaju oči najvjernijeg čovjekova prijatelja, njegova skoro dobrovoljnog roba, oči psa.
I njegov se pogled žalosti, govori o nasilju, o uobičajenoj nagradi.
I vidim ga, vjernoga, uvijek spremnoga da čitav život provede na lancu, da živi u bačvi ispunjenoj pljesnivom slamom, vidim kako ga hrane otpacima. Tada dođe starost, ispadaju zubi, nakon dugih godina služenja - onda... Onda dobiva 'milost' - metak, ili malo otrova u zdjelu. To je onda zahvala čovjeka onomu koji je deset godina čuvao njegovu kuću i dvorište, ženu i dijete, posjed i život i sva njegova blaga. Posljednji udarac - nekoliko kapi otrova.
Ali zastrašujuća je uobičajenost, učestalost takva ponašanja: kad pas ostari, 'to' se tako radi. Ispričat ću ti dvije priče. Čuo sam ih od onih koji su se tako rastali od svojih najvjernijih prijatelja.
U nekoj se kući za stolom govorilo kako ostarjeloga Garu ipak treba dati ubiti, i to još danas, jer postaje i slijep - kakav teret! Pas je bio blizu i sve je čuo. To nikad ne bi trebalo činiti. Životinje razumiju više nego što mislimo, ako ne same riječi, onda njihov smisao.
Kad su Garu poslije zvali, pogladili su ga i pozvali na šetnju, u obitelji je bilo mnogo suza. Garo se stisnuo uza svakog od ukućana, prijateljski, kao da je htio reći zbogom - a onda je pošao za svojim gazdom.
Kad su se vrata kuće zatvorila, i pas i čovjek odmakli su dio puta. Zatim se Garo vratio još jedanput, liznuo kvaku na vratima kuće koja mu je tako dugo bila dom, jauknuo jednom tužno, a onda se opet spustio na zemlju, bolno pogledao vrata, ulaz u koji mu sad više nema povratka. I onda je pošao za gospodarom - u smrt.
A njegov gospodar, čovjek koji mi je to pričao, imao je hrabrosti svog psa, to osjetljivo biće, odvesti u smrt.
Da, Garo je bio vrlo star i počeo je slijepiti...
Pogledao sam čovjeka. zar nikada neće ostarjeti? Hoće li možda i on jednoga dana oslijepiti? Zar bi njega onda isto... Jedna dama, kojoj sam to pričao, izgubila je strpljenje. Ljutito je viknula: 'Ali, vi hulite! Uspoređujete čovjeka sa psom!'
I jedan je drugi čovjekov prijatelj također dragi pas, čuo o svojoj smrti, kako to već bude, za vrijeme objeda.
Nakon obroka on je išao od jednoga do drugoga, svakome ližući ruke, što inače nije bio njegov način - kao da ih je htio poljubiti. Tako se oprostio od svih. Potom je izišao u vrt, gdje je za njega već bio iskopan grob. Hrabrošću koju samo vjernost može dati, skočio je u vlastiti grob, legao u sredinu, glave položene na prednje šape, i nijemim i tužnim očima gledao preda se. Tako je ležao i bio spreman. Ništa ga nije moglo izmamiti da iziđe - čekao je smrt.
I kraj je stigao - njegov gospodar se približavao s puškom u ruci. Pas ga je pogledao mirno i s razumijevanjem, onaj kojem je bila upućena sva njegova vjernost, upucao ga je.
To mi je čovjek sam ispričao, potpuno priseban. Donekle mu je još bilo žao. Ali - stari pas, koji pobolijeva...
Kad bi i njegov sin tako razmišljao o očevoj starosti?
Mislim: dok čovjek ubija i muči životinje, ubijat će i mučiti i ljude, bit će ratova - jer ubijanje se vježba i uči na malome, iznutra i izvana.
Mislim da je nepotrebno čuditi se tomu što drugi čine, ali mislim da je vrlo potrebno početi se zgražati onome što mi sami u velikome ili malome, još strašnije činimo. Kako je lakše postići malo od velikoga, mislim da bismo trebali ovladati svojim malim, nepromišljenim grozotama, izbjegavati ih ili još bolje: napustiti ih. Onda nam jednoga dana neće biti teško pobijediti svoje velike bezdušnosti. Ali svi još spavamo u uobičajenome. Navike su kao slastan, mastan umak koji čini da progutamo vlastitu sebičnu bezdušnost ne primjećujući njezin gorak okus. Ipak neću upirati prstom na njega ili nju - ne, sam ću se probuditi u malome i početi biti suosjećajniji, spremniji na pomoć, bolji. Zašto mi to poslije ne bi uspjelo i u velikome?
Vidiš, to je to: želim rasti iznutra, živjeti iznutra u jednom ljepšem svijetu, u skladu s višim zakonima, koji jamče više sreće, u skladu s Božjim zakonom svih budućnosti - voljeti sve.

Naša braća životinje, Edgar Kupfer-Koberwitz

na ovu druguz pricu uvijek zaplacem..

Malo sam se šetala webom prijatelja životinja i našla sam jednu zgodnu priču... Koja je završila hepi endom!

Priča o Lu

U prvim danima odbijala je piti vodu, bilo ju je strah približiti se posudi s hranom. Gotovo 24 sata nije imala fiziološke potrebe. Noćima je imala noćne more, trzala se i gušila. Odlazak u šetnju bio je težak.

Lu je jedna od beagleova spašenih od pokusa na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu. Zahvaljujući aktivistima udruge Prijatelji životinja i senzibiliziranim medijima doznali smo za taj nesretni slučaj stravičnog mučenja životinja. 21. srpnja 2005. godine udomili smo psa koji je dotad bio samo broj.

Prvi dani prolazili su u dobivanju našeg povjerenja i upoznavanja za Lu do tada novog i sasvim drugačijeg svijeta. U prvim danima odbijala je piti vodu, bilo ju je strah približiti se posudi s hranom. Gotovo 24 sata nije imala fiziološke potrebe. Noćima je imala noćne more, trzala se i gušila. Odlazak u šetnju bio je težak. Prva prepreka su bile stepenice kojih se je bojala, a nije mogla niti silaziti niti se uspinjati po njima, s obzirom da joj je nedugo prije udomljavanja bila slomljena zadnja desna noga i ugrađena joj je titanova pločica. Nosili smo ju na rukama kroz haustor. Kada smo je spustili na beton ispred ulaza nije se ni pomaknula - samo je stajala kao da je plišani pas. Gestikulacijom smo je uspjeli naučiti da shvati riječ 'dođi'.

Trava, koja je sastavni dio života gotovo svake kopnene životinje, za Lu je bila potpuna nepoznanica. Nije imala nimalo želje približiti joj se. S vremenom je počela polako njuškati pa hodati po travi, piti vodu i jesti iz svoje posude, obavljati fiziološke potrebe vani i to na travi. Kako je vrijeme prolazilo, počela se otvarati i oslobađati strahova. Primijetili smo da voli djecu, ljude, vožnju tramvajem i autom, šetnje, druge životinje.

Lu sada voli puno jesti i boraviti u kuhinji kada se priprema njezino ili naše jelo. Mogla bi satima ležati ili sjediti u kuhinji i sve promatrati. Kada je prvi dan stigla u naš dom postavili smo joj veliki jastuk kao njezino mjesto. Jastuk je zapamtila kao nešto dobro pa ga danas jako voli. Lu je velika maza koja se voli puno igrati, trgati novine i najlonske vrećice, kao pravo malo veliko štene. Mi ukućani volimo reći da sve što nije prolazila u svoje vrijeme, to prolazi sada. Bojali smo se da će se nakon kastracije promijeniti, no nije, ostala je ista dobra naša Lu. Moramo naglasiti u ovoj priči da Lu ima pet godina, na svijet je došla 29. siječnja 2001. godine.

Otkad je Lu stigla u naš doma, život nam se totalno promijenio i to na bolje. Znamo da smo spasili jedno živo biće u čijim velikim crnim očima, kad vas pogleda, vidite zahvalnost i ljubav. Nekima možda zvuči smiješno kada se kaže da u njihovim očima vidite zahvalnost i ljubav, ali trebamo prihvatiti činjenicu da je i nas i njih Bog stvorio za suživot na ovoj planeti. Veliku zahvalnost i zaslugu u oporavku naše Lu možemo pripisati našoj mješanki pinča i terijera, koju smo udomili prije tri godine s ulice, našoj Pheobe. Ona je Lu potaknula na igru. Kada bismo bili vani, pazila bi na nju. Lu je pratila Pheobe i tako naučila da nuždu mora obavljati vani na travi.

Teško je kratko opisati proteklu godinu, s obzirom da svaki dan saznajemo nešto novo, neki pomak na bolje. Mogli bismo satima opisivati to krasno stvorenje. Kada vidite napuštenu životinju kako luta i nema nikoga svoga, dajte joj barem vode i nemojte ju otjerati. Nisu životinje opasne, opasni su ljudi kojima je Bog dao veću inteligenciju, ali to ne znamo iskoristiti kako bi nam svima bilo bolje na svijetu.

Biserka, Kristina i Robert Lončar

28.6.2006.
http://www.prijatelji-zivotinja.hr/index.hr.php?id=584 - kliknite tu da bi pogledlai slike beaglova koji su iz labaratorija u kojima su bili "samo brojevi" DOŠLI U NOVI TOPLI DOM!

Mene uvijek rasplače ova zadnje priča...

Ona prva priča jako je dirljiva i sviđa mi se.

I meni!

Ajme meni.... ne želim čitati tužne priče jer na njih uvijek plače i onda me opterete...

Hvala bogu na Happy Endu!

Ovo je jedna slatka (možda malo bebasta) priča o jednom malom psu Nali.... Pročitajte ako vam se čita .... Of kors...ima heppy end

Nalina priča
Zovem se Nala i život mi je počeo u mokroj, prljavoj kartonskoj kutiji. Mama, tata, još 4 brata i sestre i dvije starije sestre u strašnim uvjetima živjeli smo 4 tjedna. Prvi put sam izašla iz te kutije kad su neka dva čudna lika stala pored nas i na nekom nerazumljivom jeziku nešto govorila. Bila sam znatiželjna pa sam podigla glavu da vidim što se događa, a tad me jedan od njih uhvatio i izvadio van! Strašno! Nisam znala što se događa pa sam se skupila u klupko i za svaki slučaj tu neku spodobu što me držala poljubila sam u obraz! A što sam drugo mogla?? Nisam baš bila sigurna u njihove namjere... Tada se dogodilo nešto čudno! Ta dva ogromna, velika i strašna bića, počela su me češkati, maziti i ljubiti... Ne onako kako je to radila mama do tada, nekako drugačije. To je bilo baš dobro! Još je bilo čudnije kad su me umotali u dekicu i strpali u krilo nekom drugom biću. To biće je bilo malo manje od ova dva velika, i držalo me tako čvrsto da sam pomislila da me iz tog zagrljaja više nitko ne može uzeti. I tako je bilo! Donijeli su me u neku drugu kartonsku kutiju. Ali ova kutija je bila OGROMNA! U toj kutiji žive ta dva velika i to jedno manje biće. Ali tamo je bilo još nešto!!! Dlakavo je kao i ja, jede iz iste zdjelice kao i ja, isto ga maze i paze kao i mene, ali nije pas... To još moram proučiti, no jedno je sigurno. To drugo dlakavo biće se igra samnom, čisti me, pazi me, čuva me, i svaki put kad otvorim oči, čeka da se razbudim pa da se igramo lovice. Sad sam u toj kutiji već tjedan dana i sad znam. Nisu to spodobe! Ni slučajno! To su novi mama i tata. A ono čudo malo manje od njih je moja nova sestra, onaj dlakavi - to je mačak Cici. I to vam je moja OBITELJ. Jedan dan je došao neki veliki, sa ljutim pogledom, i rekao je mami da me mora vratiti gdje me je i našla jer, ta velika kutija je njegova, i on neće da ja budem tamo. Mama i tata su taj dan bili ljuti kao ris! Onda je tata došao doma i rekao nešto mami, a mama je počela sve stvari trpati u torbe, kutije i slagati i spremati. Seka joj pomaže, pa i ja pokušavam. Vučem tepihe 'vamo - tamo, razmještam kutiju, slažem igračke i trčim kao luda. Mama me uzela u krilo i rekla: Mi se selimo u drugi stan! (tako vam oni zovu tu veliku kutiju) - neće tebe nitko vratiti na cestu! Mama je rekla da me više nikada neće ostaviti i da ona nikada neće dozvoliti da mi se nešto dogodi. Tata se smijao i klimao glavom! I ja im vjerujem. Ah, to je obitelj... Čak im ne smeta ni kad piškim i kakim po čitavoj kući. Seka odmah to očisti i nitko se ne ljuti na mene! To ja zovem ljubav. To ja zovem obitelj.
Ja sad čekam da me mama i tata odvedu na neke pikice pa da mogu u park i da mogu s njima svuda skitati i lutati jer mama neda ni glavu da pomolim van do tada. Ali doma nikad nije dosadno, čak i kad tata i mama odu na posao, a seka ode u školu, doma ostaje onaj dlakavi i mi se igramo. He he, taj stvarno voli lovice. A mama sve pospremi kad dođe doma. Tulum od jutra do mraka!
Ja sam sretan mali pas.... I moja obitelj je sretna! Znam to. Pa eto vam na! Tko kaže da život nije bajka?? Pogledajte mene... Prava sam Pepeljuga! Hvala teti Renati, hvala teti Svjetlani, hvala svima što ste se potrudili da nađem svoju obitelj, hvala svima! (Osim onom doktoru koji će mi dati pikice!!!! Mama stalno priča o tome i nije mi baš svejedno!) Hvala svim dobrim spodobama! I želim vam puno sreće da i drugi malci poput mene nađu svoje obitelji.
Dalje Vam neću pričati o mojoj obitelji, mom mačku i o tome kako je lijepo biti mali pas! Pričat ću Vam o spodobama i čudovištima... Pričat ću Vam o svim onima koji negdje vide slatku malu životinjicu, štene, mačića, ptića pa čak i malog mravca, i odluče to stvorenje odnijeti kući! Znam, svi kažu isto... Jednostavno nismo mogli odoljeti... Ali... (valjda niste pomislili da ova priča može bez "ALI"??) Male životinjice, ma koliko bile male i slatke, su životinjice. I još k tome, još su bebe. A kao i sve druge bebe, trebaju pažnju, ljubav i brigu. Kao i sve druge bebe, rade stvari od kojih će Vam se sigurno dignuti kosa na glavi. Ovo je takva priča...
Sjećate se da sam Vam pričala o onom velikom s ljutim pogledom koji je mami i tati rekao da me vrate natrag na ulicu? Sjećate se i da su mama i tata odmah našli novi stan i počeli seliti? Ja vjerujem da će se oni toga sjećati do kraja života...
I tako su oni našli novi stan, i rekli su tom novom "gazdi" da imaju Doru, Cicija i Nalu. Sve su to oni gazdi rekli. Gazda je klimao glavom i rekao da nema problema. I moj tata je već prenio pola naših stvari u taj novi stan, mama je ribala i čistila tjedan dana. Dora je bila sretna. I meni se taj stan sviđao. Bio je veći od ovog gdje smo sad i imali bismo mjesta za jurnjavu sa Cicijem do mile volje.
U subotu smo bili u tom stanu. Mama je uređivala, tata nosio stvari a Dora i ja se igrale. Nazvao je gazda da će doći popiti kavicu, da nas malo vidi... Sve super! Sve divno!
Kavica skuhana, gazda se smije, gazdarica sjedi i mrko me gleda. Ma baš mene briga kako me ona gleda, važna mi je moja obitelj. Ne mogu baš svima biti draga i slatka. Ne zaboravite, ja sam mali pas! Beba mamina, imam samo 5 tjedana i kad mi se piški - ja čučnem i piškim! Kad odjednom, gazdarica nešto blebeće gazdi, gazda tati, a moj tata (kao svaki tata) brani obitelj. On brani mene! Pazite sad ovo - ona nije znala da ja piškim po kući, njoj se to gadi, ta pišalina će se uvući u parkete! A što je mislila? Da idem na wc školjku???? Tata digao galamu do nebesa! Mama opet sve pakira natrag! Dora plače! A ja nemam pojma što se dešava! Što je to s ovim svijetom?? Zar su svi poludjeli?? Sva sreća da je doma Cici (doma u onom stanu od kuda isto moramo odseliti što prije). On je ipak stari mudri mačak! Došla sam kući snuždena i sklupljena u ono isto klupko kao kad su me uzeli iz kutije. Ispričala sam svom dlakavom prijatelju što se dogodilo, a on mi je to preveo najbolje što zna. Ljudi (spodobe i čudovišta) nisu svi isti. Nisu svi kao mama i tata. A ne! Njima smo svi mi malci slatki i dragi, svi bi nas vodili doma, držali u krilu i mazili... Ali pod jednim uvjetom! Nemoj piškiti, nemoj kakiti, nemoj puštati dlake po namještaju, nemoj gristi stvari, nemoj rondati po kući noću, nemoj se penjati na krevet... To baš i nije samo jedan uvjet! Ej narode, a da si kupite plišanu životinju????
Tata je negdje otišao, a Dora je bila kod prijateljice. Gledam mamu kako je tužna i pomislim kako bih je mogla usrećiti. Mahala sam i lovila svoj vlastiti rep kao luda, lajala na nju, donijela sam joj lopticu, napravila sam sve što sam mogla, ali ništa. Mama je stvarno tužna. Cici mi kaže da joj nije do igranja, treba je utješiti. On se popeo na kauč i legao joj u krilo i počeo proizvoditi neki svoj tajni zvuk (on to zove predenje). To mamu uvijek umiri i utješi. Dovukla sam se do kauča i zacvilila. Mala sam, ne mogu još skočiti gore, mama me mora dići. Nisam ni sekundu posumnjala u nju! Pružila je ruke i podigla me u krilo, a Cici, kao da je znao da nas dvije moramo razgovarati, otišao je. Gledala me ravno u oči. Srce mi je stalo kad sam vidjela suze u očima. Ima li što gore od toga da mi mama plače? Nema, vjerujte mi da nema! A tada mama kaže: Vrijedna si ti glupačo mala svega toga! Čvrsto me zagrlila i ugrizla za vrat! To je mami neka fora. Grize me! Valjda jer i ja grizem nju! Luda žena... Cici nas je ponosno gledao, a kad sam mu rekla da sam ja mami vrijedno malo biće, rekao je da su mama i tata takvi, i da mi nikada ne padne na pamet da mi se pored njih stvarno išta loše može dogoditi. Pričao mi je svakakve priče o njima (te ću vam prenijeti neki drugi put) i ja mu vjerujem. Ima jedna poslovica koja ide ovako: Kad ti se zatvore sva vrata, Bog ti ostavi otvoren prozor! Tata je stigao kući veseo i nasmijan! Lupio me po guzici i rekao da sam prasica (popiškila sam mu tenisice). Našao je novi stan! Opet sve ispočetka! Sad imamo malo stvari u ovom stanu, malo stvari u onom stanu gdje smo trebali živjeti i malo stvari u ovom stanu gdje ćemo na kraju živjeti. Ciganska čerga! Nomadi! Nitko ne zna gdje je što. Ali, najvažnije, mama se smije... Bili smo već u tom trećem stanu, i bila je tamo nova gazdarica i ja sam se popiškila, a ona ništa!! Čak sam se i pokakala, a ona ništa! Bog je blagoslovio! Tetu Sanju to ne smeta!! Tata je rekao da je to - to! (Šta god da mu to znači???) Eto sad mi selimo. Mama pakira, seka joj pomaže, pa i ja pokušavam OPET. Vučem tepihe 'vamo - tamo OPET, razmještam stan OPET, skupljam igračke OPET! Cici je rekao da me nikada neće ostaviti. I neka ova priča bude pouka svima onima kojima smo slatki i mili i dragi i tko već zna što. Ako niste spremni preuzeti obavezu za svoje slatko i milo i drago i ne uzimajte ga! Ostavite ga tamo gdje je! Ostavite ga bilo gdje jer i to je bolje nego da ga uzmete, da vas zavoli pa da ga bacite kao staro smeće jer vam komplicira život! Mi malci smo obaveza. Velika obaveza. Puno tražimo. Zahtjevni smo. I sa nama nije lako! Nikad to ne zaboravite! Pa ako niste kao moja obitelj, ostavite nas na miru. Uzet će nas netko drugi. Netko kome nije teško u dva tjedna promijeniti tri stana! Mi ćemo vam to vratiti sto puta više! Hoćemo, jer smo takvi! Jer za razliku od spodoba i čudovišta, mi znamo voljeti! Beskrajno i bezuvjetno voljeti! Kao ja moju obitelj! Mama i tata se opet smiju, seka skače samnom po kući, Cici me natjerava naokolo. Mi smo obitelj. Volimo se! A onda je mama našla buhe na meni!!!!! Cici se smijao i rekao da ako me sad ne baci na cestu, neće nikada... Znate šta?? Nije me bacila na cestu...
Pusa od vaše male Nale

Dosla sam na svijet s dva brata i jednom sekom.Ja sam prva izasla iz moje mame.Ljudi su me htjeli zadrzati jer sam bila najljepsa..Imala sam 1,5 mjesec.Decki su bili crni i brzo udomljeni ostale smo ja i sekaJedna obitelj se preko telefona stalno raspitivala o meni..No tu se prikljucila i druga obitelj,pa treca...Tri obitelji su se borile za mene i uzgajivacica je odlucila da dodu neki ljudi na razgovor..Imala sam dva mjeseca ni dana vise..Usli su u kucu a ja sam se jako bojala i pobjegla iza ormara dok se moja seka otisla ulizivati...Neka cura je rekla mogu li vidjet onog psica koji je pobjegao iza ormara?Da naravno rekla je moja uzgajacica to je Ammy.Jedan pogled bio je dovoljan "ona" je rekla da da tog psica zelim nakon puuno puno pitanja tim ljuima dali su me...Cura me primila u narucje i umotala u deku te posjela u narucje u autu.Vozili smo se do Zagreba i tamo prespavali kod prijatelja.Moja noc je bila grozna nema mame sama sam..Pomislih..A onda opet ta njezna ruka dodi ne boj se spavat ces samnom u krevetuu malo moje..
Sutradan smo jos ostali u tom nekom Zagrebu te otisli u moju prvu setnju. Moji su odma posijali lanac pa...Sutradan opet u narucje u auto i za Zadar.Dosli smo tamo a tamo sasvim drugi zrak,mirisi,okolis sve me to zbunilo.Nosali su me non stop preko stepenica a to mi je pasalo...Bila sam prestrasena prvih cca dva dana i tad sam prvi put okusila nogu od stola, stolice,zid mi je bas nekako prijao..Sve je bilo super osim sto me nisu pustali da se s drugima igram neko vrijeme zbog nekog stenihaka ili stenicaka tako su rekli..Potpuno sam se oslobodila kad su me odveli na zadarsku rivu i tamo su se vozili auti zbog popravka ceste.Ja sam jurila za golubovima i naletio je auto koji sxe zaustavio pored moje njuske..Moja gazdarica je vristala i istrcala pred auto prizor je bio grozan!Dosli smo doma u soku i plasljivost sljedecih tjedan dana..Onda su mi dozvolili da se poigram s mopsekom Frodom i to i je bio prvi prijatelj i onaj pravi!!Nikad se nismo svadali ni nista..Nakon nekoliko mjeseci dosla sam na neko mjesto na BORIKU jdje je bilo preko 700 pasa..Svi su bili zaljubljeni u mene i gledali koje krasno stene..Onda smo trcale u neki krug s jos jednom kujicom koja mi je licila ali je bila crna..Dobila sam 5!Sto to zmnaci nemam pojma jos dan danas vjerujte mi..Na toj izlozbi gazdarica mi je kupila neki bohk ili boks neznam..Tamo mi je bas lijepo nitko me ne dira i imam igracku te puno vremena za sebe...Bas volim te izlozbe!Skuzila sam da bas ja osvajam njihova srca i da postajem prava diva!!N EDS-u sam vidjela uzgajacicu koja je rekla da je ove zime u razdoblje petardi moj tata legao sam u bohk a inace se posloze po dvoje jer im petarrde padaju po krovekima od bohkova.Dozivio je srcani.Dosao je uzgajacici i umro joj na rukama a ova moja je pocela plakati.