Početna stranicaPočetna stranica  FAQFAQ  PretraľnikPretraľnik  RegistracijaRegistracija  ČlanstvoČlanstvo  Korisničke grupeKorisničke grupe  Login  

Share | 
 

 NOME - utrka s vremenom (Baltova priča)

Prethodna tema Sljedeća tema Go down 
Autor/icaPoruka
BobikaThe
Administrator
Administrator


Broj postova : 643
Age : 22
Location : Rijeka
Registration date : 18.08.2007

PostajNaslov: NOME - utrka s vremenom (Baltova priča)   uto lis 09, 2007 12:02 pm

Ovo je čuvena priča o Baltu „Trka s vremenom“, koja opisuje dešavanja tokom borbe za opstanak jednog sela čiji stanovnici svoje živote duguju dlakavim, četvoronožnim kuririma, čija će hrabrost, sposobnost i izdržljivost kasnije preći u legendu...

Nome, selo na poluotoku Seward, na karti se pojavilo krajem 19. stoljeća, za vrijeme velike zlatne groznice. S prvobitnih 20.000 stanovnika, kada su se početkom dvadesetog stoljeća rudnici polako počeli zatvarati, populacija se sve više drastično smanjivala, da bi 1925. godine selo naseljavalo samo 1.400 duša.

Sedam meseci godišnje Nome je bio okovan ledom, a najbliža željeznica bila je udaljena 650 milja (1045 km), smještena u gradu Nenana. Selo je sa ostatkom svijeta moglo komunicirati samo preko žice, radio-vezom, novim izumom tog vremena. Iako je Aljaska bila američka država, pošta je dostavljana putevima kojima su se mogle probijati samo pseće zaprege, a dionica koja je spajala mesta Ancorage i Nome bila je i ostala poznata pod nazivom „Iditarod staza“ (Iditarod Trail, vjeruje se da reč „iditarod“, koja se izgovara „haj-dit-a-rod“, potiče od Atabaskan indijanaca, te znači „daleko mjesto“). Najboljim mašerima (musher - vozač pseće zaprege) je bilo potrebno oko mjesec dana da prevale ovu udaljinu.

20. siječnja 1925. godine, primljena je radio poruka – „Ovdje Nome na vezi... Nome na vezi... Došlo je do epidemije difterije... Nemamo lijeka... Očajnički nam je potrebna pomoć... Nome na vezi...“

Tada jedini doktor u Nome-u, g. Curtis Welch, uspostavlja dijagnozu za par slučajeva difterije, izuzetno zarazne bolesti koja pogađa grlo i pluća. Stanovnici su bili ugroženi, prve epidemije boginja i gripa su opustošile gotovo cijela sela - serum je bio hitno potreban.

Nome dobiva odgovor - „ Posedujemo zalihe seruma... Avioni su spremni za uzletanje...“. Ali, strahovita arktička oluja je bjesnila nad Nome-om, a temperature su se spustile daleko ispod nule. Tadašnje skromne tehničke mogućnosti nisu dozvoljavale avionima da se suoče sa ovakvim nevremenom.

„Lokalizrali smo 300,000 jedinica seruma u našoj bolnici... Pošiljka vlakom može biti dopremljena do Nenane... Težina pošiljke je 20 funti (9 kg)... Stazom Iditarod može biti isporučena posredstvom zaprega psećih timova...“

Baš tako! Iako je bilo dvadeseto stoljeće, već napredna tehnologija nije mogla rješiti problem! Doseljenici su se već godinama uzdali u hrabre ljude i snažne pse, i još jednom su morali sve svoje nade položiti u njih.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://animals-4ever.forumotion.com
BobikaThe
Administrator
Administrator


Broj postova : 643
Age : 22
Location : Rijeka
Registration date : 18.08.2007

PostajNaslov: Re: NOME - utrka s vremenom (Baltova priča)   uto lis 09, 2007 12:04 pm

Tokom narednog dana od difterije je umrlo troje dece, a zabilježeni su i novi slučajevi širenja zaraze. Vrijeme je pretstavljalo tanku razliku između života i smrti! Pomoćni timovi su se užurbano spremali duž Iditarod staze.

27. siječnja 1925, serum je vlakom stigao u Nenanu, i tim pasa je krenuo na svoje putovanje ka Nome-u...

Prvi mušer William "Wild Bill" Shannon je predvodio tim od devet aljaških malamuta, dionicom od Nenane do Tolovane, u dužini od 52 milje. U 23:00h je preuzeo antitoksin, dobio uputstva i krenuo putem Tolovane. Osim ubrzanog disanja pasa i škripe snjega pod saonicama, ništa drugo nije remetilo tišinu za vrijeme puta. Temepratura je brzo padala, bilo je 30°C ispod nule kada je Shannon napustio Nenanu, da bi se u arktičkoj tami spuštala do minus 35°, 40°, 50° Celzijusa. Shannon je bukvalno bio zaleđen kada je u Tolovani serum predao Edgaru Kallands-u. U arhivi je zabilježeno da je Shannon u Tolovanu stigao oko podneva, i da na svom putu nije imao problema. Divlji Bill je par godina kasnije stradao od grizlija.

Edgaru Kallands nije imao bitnijih poteškoća tokom svog 31 milju dugog puta od Tolovane do Manley Hot Springsa. Temperatura se kretala oko 30° C ispod točke smrzavanja. Bez ikakvih nelagodnosti predao je serum timu Dan Greena.

Dan Green putovao je 28 milja, tokom noći, od Manley Hot Springsa do Fish Lake-a. U zapisima se može naći da je svoje dionice prelazio u rekordnom vremenu, ali se ipak ne zna tačno koliko mu je vremena trebalo da stigne u Fish Lake, gdje je serum preuzeo Johnny Folger.

Johnny Folger prešao je 26 milja, od Fish Lake-a do Tanane. Vozio je tim sastavljen od sedam malamuta, a kada je stigao u svoj rodni grad, Tananu, temperatura je iznosila 38° ispod nule. Svoj put od 26 milja prevalio je za samo 2 h 45 min. Zadovoljan svojim učinkom, lijek je predao Sam Joseph-u.

Sam Joseph, Tanana - Kallands (34 milje). O ovom timu ne postoji zapis. Sam je antitoksin u Kallands-u prosljedio Titus Nikolai-u.

Titus Nikolai, Kallands - Nine Mile Cabin (24 milje). Ni o ovom timu ne postoji dovoljno informacija, osim što se zna da je razdaljinu prevalio sa, do tada, rekordnih 8 milja na sat i serum uručio Dave Corning-u.
Dave Corning, Nine Mile Cabin - Kokrines (30 milja). Dave je bio mušer poštanske službe, i svoj put je izvozio bez greške. U Kokrines-u mu je dobrodošlicu poželeo Harry Pitka.

Harry Pitka, Kokrines - Ruby (30 milja). On je upravljao brzim timom sačinjenim od sedam pasa po stazi koja je bila u dosta dobrom stanju, prosječna brzina mu je bila čak 9 milja na sat. Točno u dogovoreno vrijeme, predao je serum sljedećem timu, predvođenom Bill McCarty-jem.

Bill McCarty, Ruby - Whiskey Creek (28 milja). Lider tima bio je pas po imenu Princ (Prince). Uprkos jakom nevremenu, tim je držao dobar tempo i serum je predat Edgaru Nollneru u 11:00h ujutro, 29. siječnja. Zabilježena temperatura zraka iznosila je 40° ispod nule.

Edgar Nollner, 21-ogodišnjak, Whiskey Creek - Galena (24 milje). Osmogodišnji pas-lider njegovog tima, Dixie. U Galeni je Edgar serum dao svom bratu, Georgeu.

George Nollner, Galena - Bishop Mountain (18 milja). George je dugo vremena bio neženja, ali je ostavio svoju novopečenu suprugu kod kuće, u Galeni, kako bi učestvovao u ovoj velikoj trci. Podaci kažu da je koristio isti tim kao i njegov brat Edgar, koji je prešao prethodne 24 milje. Serum je predao Charlie Evansu.

Charlie Evans, Atabaska polu-indijanac, 21-ogodišnjak, Bishop Mountain to Nulato (30 milja). Na put je krenuo u 05:00h ujutro, pri katastrofalnoj temperaturi od minus 64°. U Nulato je stigao u 10:00h, prevalivši tako 30 milja za samo 5 sati. Njegov tim se sastojao od devet pasa, dva su bila pozajmljena i oba su imala jake grčeve u preponama, izazvane smrzavanjem.

Tommy Patson „Patsy“, indijanac iz Kojukuka, Nulato - Kaltag (36 milja). Vozio je prilično pravim i utabanim putem, korištenim za transport pošte. On je dostigao najveću brzinu u ovoj trci, prešavši 36 milja za samo tri i pol sata, što znači da mu je prosječna brzina bila 10-11 milja na sat.

Jackscrew, Atabaska indijanac, Kaltag - Old Woman Shelter (40 milja). Jackscrew je bio dota nizak čovek, poznat po svojoj neobičnoj snazi. Čim je počeo padati mrak praćen snjegom, on je sišao sa saonica i trčao uporedo sa svojim liderom, obasjavajući mu put, sve dok nisu prošli Kaltag Divide, odakle se put spuštao do Norton Sounda. U Old Woman Shelter je stigao u petak navečer u 21:05h. Tokom teške, 40 milja duge dionice puta, kretao se prosječnom brzinom od oko 6 milja na sat.

Victor Anagick, eskismki indijanac, Old Woman Shelter - Unalakleet (34 milje). Viktor je upravljao timom od 11 pasa. Pokrio je distancu od 34 milje za ukupno 6 sati, stigavši u Unalakleet u 03:30h, u subotu ujutro. Serum je sada bio na 207 milja od svog odredišta – Nome-a.

Myles Gonangnan, eskismki indijanac, Unalakleet - Shaktoolik (40 milja). Ne postoje zapisi koji govore šta se s ovim timom dešavalo, jedino se zna da je serum po dolasku u Shaktoolik preuzeo tim Henry Ivanoffa.

Henry Ivanoff, djelom Eskim, djelom Rus. Njegov tim je, poslje samo pola milje pređenog puta, napao jelena. Dok je on raspetljavao svoje pse, Eskim ruskog porekla, po imenu Leonhard Seppala, najbolji mušer na tim prostorima, sa Togoom, jednim od najboljih pasa Aljaske, vraćao se iz Nomea kako bi se susreo sa mušerom koji nosi serum. Kada je dobio serum, punom brzinom je krenuo nazad, ka Nomeu.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://animals-4ever.forumotion.com
BobikaThe
Administrator
Administrator


Broj postova : 643
Age : 22
Location : Rijeka
Registration date : 18.08.2007

PostajNaslov: Re: NOME - utrka s vremenom (Baltova priča)   uto lis 09, 2007 12:05 pm

Leonhard Seppala, Shaktoolik - Golovin (91 milja). 48-ogodišnji Leonhard upravljao je timom koji su sačinjavali sibirski haskiji, predvođeni psima Togo-m i Scotty-jem.
Leonhard je iz Nomea krenuo sa namjerom da serum pokupi u Nulatu, ne znajući za mnogobrojne timove koji su se povremeno smenjivali. Izaks Point, na sjevernoj strani Norton Bay-a, napustio je u jutro, i putovao teške 43 milje, sa jakim vjetrom koji mu je puhao u leđa. Po presretanju Henry Ivanoffa, preuzeo je serum, okrenuo svoj tim i krenuo nazad, ovoga puta uz vijetar. Dok je temperatura bilo oko 30° ispod nule, Seppalin tim se ponovo suočio sa jakim vjetrom, ali i mrakom. Kako bi uštedio dragocjeno vrijeme, Leonhard je riskirao birajući prečicu, preko leda, čime je skratio put za 20 milja. Snježna oluja bila je zasljepljujuća, i on se uzdao u Toga, da će tim sačuvati na sigurnom, ali još bitnije - na pravom putu, i pas ga nije iznevjerio. Svaki pas u timu igra ključnu ulogu, ali je lider taj koji ih mora povesti. Pored toga što je bio hrabar i jak, lider poput Toga je bio i veoma poslušan pas koji je posedovao neobjašnjiv osjećaj za put i opasnost. Jačina vjetra je prijetila da svakog trenutka polomi led, Togo je tim vodio kroz zonu ledenih pukotina i oštrih ivica koje su štrčale, dok je led pod saonicama svo vrijeme škripao i pucketao. Samo tri sata kasnije led na Norton Sound-u bi popustio. Na severnoj obali Norton Baya Leonhard je zaustavio saonice, pored iglua u kojem je proveo prethodnu noć. Zbrinuo je pse i propisno ih nahranio, a serum je izvadio iz saonica kako bi ga zagrijao, nadajući se da će nevrijeme u međuvremenu utihnuti. U nedelju ujutro temperatura je i dalje bila minus 30°, a vjetar je bjesnio. Još jednom se Leonhard popeo na saonice i nastavio put, pri uvjetima koje nikad ne bi prihvatio, da nije bilo pitanje života i smrti. Kada je stigao do Golovina, psi su bukvalno popadali od iscrpljenosti. Serum je sada bio na 78 milja od Nome-a, i na Charlie Olsonu je bila odgovornost da ga prenese do sljedećeg stajališta, Bluff-a. Sveukupno, Seppalin tim je pokrio nevjerovatnu udaljinu od 260 milja (418 km)!

Charlie Olson, Golovin - Bluff (25 milja). Charlie je upravljao timom od sedam aljaških malamuta, na čijem čelu je bio pas po imenu Jack. Charlie se sa Gunnarom Kaasenom rastao kod Olson Roudhausa, a sam je došao u Golovin ne bi li sačekao serum. Golovin je napustio u 15:15h, u nedjelju popodne, pri temperaturi zraka od 30° ispod nule i brzini vjetra od 40 milja na sat (65 km/h). Na putu mu se često dešavalo da ga naleti vjetra naprosto otpušu sa staze. Kretanje pasa se, zbog hladnoće, primjetno počelo usporavati. Zaustavio se i svakog psa posebno prekrio dekom kako bi ga zaštitio od smrzavanja. Kako to učinio pravilno, morao je skinuti svoje rukavice, zbog čega je trpio strašnu bol, kao da mu je na tisuću iglica probadalo vrškove prstiju. Na nesreću, dva njegova psa su završila sa teškim smrzotinama nogu i prepona. Uprkos oluji, Charlie je stigao u Olsons Roudhaus u Bluff-uGunnar Kaasen, već dobro zabrinut za svog prijatelja koji se suočio sa strašnim nevremenom.

Gunnar Kaasen, Bluff - Nome (53 milje). Lider tima bio je pas po imenu Balto. Gunnar je iz Nome-a krenuo u Bluff da sačeka serum, dok je Ed Rohnhposlan u Pt. Safety. Na svom putu do Pt. Safety-a, Gunnar zbog oluje nije mogao vidjeti put, pa se morao osloniti na Balta. Da je Gunnar mogao pretpostaviti da će se oluja tek pojačavati, nikada ne bi izabrao Balta da predvodi njegov tim. Iako je bio jedan od Seppalinih pasa, Balto nikad nije bio smatran izuzetnim liderom, ali je svu svoju smjelost pokazao kada je zaronio u urlajuću oluju. Tokom puta se čak zaustavio ne bi li spasao svog mushera i ostatak tima sigurne smrti u rijeci Topkok. Kad su stigli nadomak Bonance, strahovit nalet vjetra je doslovno odbacio tim sa staze, prevrnuvši saonice. Kada je ispravio saonice i raspetljao pse, Gunnar je shvatio da serum nedostaje! Osjetio je kako ga srce steže, u očaju padajući na koljena i mahnito tražeći serum. Njegove gole ruke su ga nekim čudom našle, u sred snjega. Nastavio je put, i nakon što je prošao Bonancu, poslednjih 12 milja je prešao za 80 minuta, stigavši u Pt. Safety u 02:00h ujutro, u nedjelju. Ed Rohn je spavao i Gunnar je odlučio da ga ne budi, kako bi uštedio na vremenu. Najteži dio puta je bio za njim, a psi su bili u dobrom stanju, pa je Kaasen krenuo na posljednju, 21 milju dugu dionicu koja ga je djelila od Nome-a. Na cilj je stigao tog nedjeljnog jutra, u 05:30h po lokalnom vremenu. Grad je bio spašen!
Prešao je 53 milje za sedam i po sati. Serum je bio zamrznut, ali neoštećen, i odmah se prionulo na njegovu provjeru. Pet dana kasnije epidemija je bila kompletno zaustavljena.

Eskimski, indijanski i bijeli musheri nosili su serum u 'Velikoj trci samilosti'. Timovi koji su se smjenjivali pružili su maksimum svojih mogućnosti, testirajući svoju izdržljivost do krajnjih granica. Serum je prenošen iz jednog para promrzlih ruku u drugi, sve dok posljednji tim nije donio nadu stanovnicima Nome-a. Iscrpljeni i na pola smrznuti nakon svoje dionice, Kaasen, Balto i ostatak tima su momentalno smatrani nacionalnim herojima SAD-a. 674 milje dugo putovanje trajalo je 127 i po sati, što je bio svjetski rekord!

Međutim, slava pasa je kratko trajala. Sol Lesser, holivudski filmski producent, doveo je pse u Los Angeles gdje je snimio 30-ominutni film 'Baltova trka do Nome-a'. Tokom ljeta te 1925. Kaasen i njegov tim su putovali SAD-om, ali su kasnije Balto i ostatak tima prodani nepoznatom producentu mjuzikla. Dve godine kasnije, Balto i njegovi slavni prijatelji postali su drugorazredna atrakcija. Izgledalo je da je svijet zaboravio 'heroje Aljaske'. George Kimble, Cleveland-ski biznismen u posjeti Los Angelesu, otkrio je pse u malom muzeju, gdje su izlagani za deset centi, bolesni i zapušteni. Znao je za čuvenu Baltovu priču, i bio je šokiran ovakvim ponižavanjem. Sklopio je ugovor da za 2,000 $ otkupi pse i povede ih u Cleveland, ali postojala je caka - Kimble je dobio rok od samo dva tjedna da sakupi novac. Jurnjava za spas Balta je počela!

Otvoren je fond za pomoć Baltu. Širom zemlje, radio stanice su prenosile molbu za donacijama, novine su širile vjesti o spašavanju heroja. Odgovor stanovnika Clevelanda je bio eksplozivan. Mnoštvo djece je u kanticama donosilo svoju ušteđevinu, radnici, hotelijeri, trgovci i prolaznici dali su koliko je ko mogao. Kinološko društvo 'The Western Reserve' dalo je značajnu donaciju. Ljudi su velikodušno odgovorili pozivu. Za samo deset dana u Baltov fond se slilo dovoljno sredstava za oslobađanje junaka!

19. ožujka 1927. godine, Balto i njegovih šest pratilaca dovedeni su u Cleveland gdje su, kako i zaslužuju, kao pravi heroji dočekani trijumfalnom paradom. Psi su zatim odvedeni u Cleveland-ski zoo vrt, da ostatak svog života provedu dostojanstveno, sa pažnjom kakvu zaslužuju. Samo prvog dana, u zoološkom vrtu ih je posjetilo 15,000 ljudi!

Balto je uginuo 14. ožujka 1933. godine, u svojoj 11-oj godini života. Njegovo tijelo je balzamirano, i još uvijek se može vidjeti u prirodnjačkom muzeju, u Clevelendu (Museum of Natural History), gdje se čuva da svjedoči i podsjeća na veliku trku sa smrću.

Međutim, niko sa sigurnošću ne može reći kojoj je nordijskoj rasi Balto pripadao. Dok jedni tvrde da je bio aljaški malamut, drugi su sasvim uvjereni da je Balto sibirski haski, a postoje i priče da je mješanac malamuta, haskija i vuka. Ovo pitanje će vjerovatno zauvijek ostati misterija. U znak sječanja na herojsko utrkivanje sa smrću i sve one zaprežne pse čija je ustrajnost, vijernost, hrabrost i inteligencija spasila živote cijele populacije Nome-a, istrčavši Iditarod za samo pet dana, u Central Parku, u New Yorku, postavljen je spomenik rađen po Baltovom liku, koga još uvijek najviše posjećuju turisti, prije svega djeca.

Balto i drugi psi trke sa vremenom nikada neće biti zaboravljeni. 1995. godine produkcijska kuća „Twentieth Century Fox'“ izbacila je animirani film 'Balto', producenta Steve Hickner-a, u režiji Simon Wells-a.


Završne napomene: Balto nije bio 'pravi' učesnik trke sa vremenom. On je prešao 53 milje puta, tokom užasnog nevremena, i isporučio serum stanovnicima Nome-a. Zato je postao poznat i dobio tolika priznanja, ali pravi junaci, za one koji poznaju činjenice, su Togo i tim Leonharda Seppale, koji su usred mećave prešli 418 kilometara i to po ledu koji je prijetio da svakoga trenutka popusti! Togo je imao punih 12 godina kada je svoj tim predvodio kroz oluju! Seppala je bio Baltov vlasnik, ali je on znao da je pravi heroj i protagonist velike trke iznad svih Togo. Želio je da ovaj „veliki“ pas dobije više priznanja, i nakon Togove smrti, 1929. godine, u njegovoj 16-oj godini života, Seppala ga je balzamirao. Danas se Togovo tijelo nalazi u malom muzeju štaba Iditarod trke, u Wasilli. Taj događaj je zasigurno bio prekretnica u popularnosti polarnih pasa.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://animals-4ever.forumotion.com
BobikaThe
Administrator
Administrator


Broj postova : 643
Age : 22
Location : Rijeka
Registration date : 18.08.2007

PostajNaslov: Re: NOME - utrka s vremenom (Baltova priča)   uto lis 09, 2007 12:06 pm

Preuzeto s http://www.luppo-siberianhusky.com/clanci.php?id=7

Priča je odlična i svakako je pročitajte! Napisano je u više posteva jer ne stane sve u jedan scratch
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://animals-4ever.forumotion.com
BobikaThe
Administrator
Administrator


Broj postova : 643
Age : 22
Location : Rijeka
Registration date : 18.08.2007

PostajNaslov: Re: NOME - utrka s vremenom (Baltova priča)   sub lis 13, 2007 8:40 pm

Evo malo slikica na tu temu...
Balto u muzeju...

Baltov kip u New Yorku

Balto! huskys

http://www.gronlandshund.com/bilder/balto.jpg Kliknit ovo je slika Balta i ostalih pasa kada su ušli u grad! :doggy:
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://animals-4ever.forumotion.com
Queen333
User
User


Broj postova : 139
Location : Bjelovar, Hrvatska
Registration date : 11.10.2007

PostajNaslov: Re: NOME - utrka s vremenom (Baltova priča)   pon lis 15, 2007 9:22 pm

joj, gledala sam crtić ja to...na kraju se u obliku filma pokazo taj spomenik u ny i neka baba s unukom il tak nešt..ma bilo je to daavno
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://freewebs.com/klubvimj
BobikaThe
Administrator
Administrator


Broj postova : 643
Age : 22
Location : Rijeka
Registration date : 18.08.2007

PostajNaslov: Re: NOME - utrka s vremenom (Baltova priča)   pon lis 15, 2007 9:25 pm

Ma znam i onda je bila neka mala s bakom koja je kao bila ta mala vlasnica od Jenne i nađu taj kip i bla, bla...

_________________

http://animals88.blog.hr
http://mongrels.pondi.hr
Follow the bone lady, Follow the bone lady
She'll feed you and leave you alone
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://animals-4ever.forumotion.com
Sponsored content




PostajNaslov: Re: NOME - utrka s vremenom (Baltova priča)   Today at 2:54 pm

[Vrh] Go down
 
NOME - utrka s vremenom (Baltova priča)
Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh] 
Stranica 1 / 1.
 Similar topics
-
» FOTO/VIDEO NATJEČAJ - "JESENSKA PRIČA"
» Ugriz poskoka-Moja priča
» Što se s vremenom dešava?
» Flint Red Coyote -Sam u divljini-
» Rijeka nije samo voda - život na Dravi

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
 :: Opčenito o životinjama :: Životinje na webu, tisku...-
Forum(o)Bir: