Lipik,pokraj Pakraca.
Bila sam tamo prije rata, bili su prelijepi.
Nisam na žalost kod sebe imala ništa da im dam, ali su se svejedno natiskali
oko mene kao da im dijelim ne znam što!
Čak se dogodila jedna tužna stvar, jedan je drugom razbio gubicu,pa je bilo
i krvi
. Stigao je konjušar i pitao me što ja to radim da su se tako natiskali oko mene. Rekla sam ba ništa ne radim , nita nemam i ništa im ne dajem.
Na to se on nasmijao, rekavši da sam sigurno divna osoba jer konji to
jednostavno osjete.
Mom ponosu nije bilo kraja, a drugi su me ljudi gledali kao da sam pala
s Marsa.
Drugi dan sam se vratila, ali sa brdom jabuka, mrkve i šešera.
Sreći - i mojoj i njihovoj nije bilo kraja!